Ova prica mora biti ispričana. Zbog onoga sto je bilo juče, koliko i zbog dolazećeg sutra. I zbog konkretnog čoveka juče i čoveka koji raste sutra.
Suze ne moram više da krijem. Dočekala sam vreme u kome ne moram da ih opravdavam razlozima. Mogu da teku. Dobro je, lakše je ne objašnjavati ih, pustiti...
Rodio se. Sin. Mamina radost. Tatin ponos. Mami je obezbedio sigurnu poziciju-majke naslednika. Tati-mesto na celu porodicne hijerarhije. Svi su zadovoljni. Svima je rođenjem omogućio da se utvrde na mestu koje su sebi namenili. Da se razumemo, mazili su ga, čuvali, možda čak i voleli. I sve je bilo lepo i svi su bili zadovoljni.
Godine su se smenjivale. Rastao je. Lep, nežan, ali rasle su mu i oči. Mama i tata su u godinama koje su se smenjivale, počeli da se udaljuju. Nisu namerno, treba razumeti, deca rastu, troškovi se povećavaju.
Zaboravljaju radost. Radost rođenja sina jedinca, sina naslednika. Tata mnogo radi, lepo zarađuje, obezbedio je udoban zivot. Pa može, valjda malo i da se opusti. Radi od jutra do mraka, žive u centru grada(na 20 koraka od Knez Mihajlove). Zar je to malo? Novac nije problem. Šta je još potrebno?! Momenti opuštanja polako postaju dani i noći.
Mama ga čeka. I dane i noći.
On raste, rastu i oči.
Mama i tata su sada potpuno zaboravili radost. Neukusno je i pričati o njima.Kada se zaboravi radost, kraj je ...
U svom rastu, u jednom momentu oči su malo požurile. Dobio je dijabetes. To je na kratko usporilo mamu i tatu. Na kratko.
Tata je ipak otišao. Nije vise ni važno da li su se viđali vikendom, otisao je. On je ostao sa mamom. Bio je hrabar.
Rasto je, rasle su i oči.
Dosao je čika Toma. Prvo povremeno, pa na malo duže...
Rastao je...
Došle su devedesete.
Rasle su i oči.
Niko ne zna ni gde, ni kada, ni kako je završio u takvom društvu. Nagađalo se te zbog ovog, te zbog onog...Niko ne zna...
Postao je žestok momak. Momak ulice, mraka. Momak devedesetih.
Lep, nežan-dečak, porastao je u momka sa pištoljem ispod jastuka.
Čika Toma je nestao, u nepoznatom pravcu.
Mama, ah mama. Završila je na ulici. Šlog. Na ulici.
Tata i dalje jaše. Svakom novom cašom oživljava sećanje na onoga koji je bio.Završio je u stanu svog oca. Ostale je prodao. Advokati su skupi," teška dela", nije štedeo za jedinca, plaćao je samo najbolje.
Peca više nije živ. Umro je u ranim četrdesetim. Na sprovod je došlo malo "žestokih momaka" (malo ih je ostalo).
Zaborav - to je ono sto je tužno.
To je onaj lepi, nežni dečak koji je rastao, a rasle su mu i oči.
I kada legnete i kada tražite svoj mir... osvrnite se, MOLIM VAS. Pogledajte da li vas gledaju oči. Ne dozvolite zaboravu da vam zamagli vid.
MOLIM VAS, POGLEDAJTE DA LI VAS GLEDAJU OČI...