Sreli su se slučajno. Na širokom polju. Čudno. Ruža Kalemljena i Trnova Ružica. Svetovi su između njih. On lep, kalemljen, ona divlja, neukroćena.
On, ruža reda.
Ona, ruža haosa.
Susret
Sunce, život. Ona divlja, neukroćena živi svoju radost. Pružajući latica ka svetlosti, slaveći Tvorca. Omiljena. Stidljiva. Uplašena. U svojoj neukroćenosti prelazi granicu između njih i njih.
Pogled.
Njega paze. Orezuju. Ponekad i prskaju (ne voli to, ali te dosadne bubice).Uživa. Shvata kako je stasao u jednu lepu, negovanu Ružu. Maze ga. Žele dodirom da pokažu divljenje.Zna koliko je lep. I sam uživa u tome. Dobra je prilika. Zna to. Uživa u blagodati Sunca, ogleda se u svetlosti.
Pogled.
Znali su
Znali su da je neostvarivo. Nemoguće je preći granicu. To se ne radi. Ali, pogled. Sunce, ljubav -dovoljni su da se na nju zaboravi, i počne-nemoguće. Druge ruže su se čudile, krivile svoje vratove, oštrile na njima trnje. Uzalud. Povratka nije bilo.
Novost
Tajili su lepotu svoje ljubavi. Niko nije znao. Ružica se brinula, ali i sama nije bila svesna toga šta donosi Novost. On je bio hrabar, bled. Čuvao je. Kada su Novost konačno saznali, prestalo je čuđenje. Počeo je muk. Strašna tišina.Nisu više krivili vratove i oštrili trnje. Ne. Sada su tim trnjem boli, rezali, koža je pucala u istoj strasnoj tišini.
Kraj
Opstali su, ranjeni, ali preživeli: Ruža Kalemljena, Trnova Ružica, Novost, a na dar su dobili Leptiricu. Došla je sama. Sletela je.
Otupelo je trnje, ušinuli su se vratovi, granica se pomerila. Nažalost, neki su i stradali.
A oni?
ČULI SU GLAS. I opet "sija Sunce, trava miriše".
Pogled - Glas.