Izabralo si ćutanje.
U redu.
Govor i nije jedini, a ni najbolji način. Čak i ograničava.
U pravu si.
Puštaš me da sama zaključujem.
Dobro.
Da, sada to znam. Mnogo sam pričala, mislila da znam, želela...Čak se i usudilada poverujem da nisam samo maleni šraf u ovoj mašini.
Dalo si mi krila da poletim u večnost, osetim miris neprolaza, ukus večnog života, dodirnem Duha Istine.
Videla sam lepotu stvaranja, dodala kamen zidaru, kušala Hleba života, pila vina Istine... i zaista pomislila da sam od NIŠTA, postala NEŠTO.
Ne NEŠTO... NEKO.
Samo ti znaš kako nam je bilo na tom putu.
Znaš. Bolelo je.
Sećaš se koliko sam puta želela da odustanem? Pobegnem. Negde.
Koliko smo ih usput izgubili!? Svaki gubitak bila nam je rana živa. Ali, nema stajanja. Treba ići napred. U sutra. U to zamišljeno, imaginarno, nepostojeće SUTRA.
Sećaš se... umili smo se vodom Života. To je naš neizgovoreni zavet.
Gledali smo ples galebova uz zvuke Aleluja...
Osetili toplotu zagrljaja čoveka. A onda, čovek je otišao...
Da. Ponovo si u pravu. Znam. Zaćutaću.
U oklop.
Tamo je sigurno. Treba nam nova snaga, treba se prikupiti. Molitva i oklop.
Tamo ćemo otići.
Ti i ja.