Znas, sutra je dan kada sam pre tacno 40 ugledala dan. To je skala po
kojoj sam merila vreme. Tu lazljivu kategoriju, to odredjenje,
ogranicenje.
Pre nego smo se sreli razmisljala sam o sebi. Da,
zamisli. O sebi. Nisam sebe ovako zamisljala. Ovo je bio san koji se
cinio neostvarivim. Zaista. Zamisljala sam jednu tetku, od onih sto uz
cigarete i puno kafe razmislja o propustenom, nedozivljenom,
neodsanjanom. Pogresila sam. Prebrodila strahove i ne plasim se
ogledala.
Izbegavala sam susret sa tobom. Mislim, sta sad, cemu zurba? Znam,
radujem se rodjenju, napicu se od radosti. Znas, mi nismo samo sestre.
Ne zelim da je gnjavim, neka je, neka uziva, neka raste i ti u njoj.
Bila je uporna, nisu upalile isprike, odlaganja. Hoce da podeli. Zeli
da podeli.
Znas da mi je tesko da nastavim da govorim, ali radost se ne krije, ne
taji. Naucili ste me danas. Pozivala je, nije dozvoljavala da ostanem
nevidljiva.
I tada, sve je stalo da bi se sve pokrenulo. Kako opisati zivot koji se
meri sekundom, kako opisati zivot koji se odvija u sekundi, kako
opisati dodir vecnosti?
Tvoje ruke, tvoje sklopljene ruke, moje ruke. Vecnost u sekundi. Dodir
nedodirnuti. Zivotom si me pogledao, zivotom oziveo.
Sekund-pogled-dodir, to je ljubav, beskraj. Ne krijem suze, one govore.
Radost ne govori, Radost place, tako se iskazuje.
Sreli smo se. Zivot i ja. Bas danas, u dan rodjenja pre 40, danas sam dodakla Zivot!
Tebi Zivote