Dosadna kiša. Pas koji spava kao da diše u ritmu kapi koje dobuju po
prozoru. Mrak. Sama sa sobom. Retka prilika. Ne želim ni muziku.
Trebaju mi ti momenti tišine. Sa sobom. Misao i ja. Slušam je.
Uobličava se, niže kao niska. Dobija oblik. Dolaze pitanja. Da li sam
trebala da kažem ako je razlog bio samo da prekinem tišinu. Zamka na
koju se upecam svaki put kada bih da prekratim neprijatnost.
Ćutanje je zlato. Pusti da se desi. Pusti do kraja.
Opet, kako ćutati kada gledaš kako bližnji tvoj posrće. Kako? Svako ima svoj put, svoj način jer ako nije tako, ništa je.
E tišino, mnogo pričaš!
Ista dilema. Lakše je govoriti. Oni što mnogo pričaju, dele savete,
imaju rešenja čak i spremna uputstva, to ne žive. Lažu! Ne želim u to
društvance.
Ne mogu ni da žmurim ni da se pravim da se ništa ne dešava. Zajedno smo krenule. Nekada. Došlo je sada. Danas.
Zato sam i izabrala ovaj način. Moj način. Razumeće. Znam.
Sećaš se moje ”Ruže” ? Tada sam shvatila da dalje neću moći, bar ne kao do tada. Samo smo dvoje celi. Samo smo zajedno jedno.
Zavolela sam ogledalo. Malo me ponekad iznenadi žena koju ugledam.
Mnogo mi je vremena trebalo da se na nju naviknem. Na taj pogled.
Nekada mi je potpuno nepoznata, ponekad me obraduje, ali gledamo se.
Više volim onaj drugi pogled, onaj u oku.
Sećaš se koliko sam želela ruku, ruku koja vodi. Onda sam shvatila da se budim na ramenu. Na njemu zaspim i zoru dočekujem.
Žalila sam ti se zbog ovog i onog. Ostala u tami da bih dobila oganj.
Ne, nije mi ni hladno ni mračno.
Živim izbor. Naš izbor. Samo to mogu da ti kažem. Znam. Razumećeš.
Tanja Nakić