Zaplovili smo u beskonacno : Kapetan, Maska, Madjionicar i Mitska Ptica.
Ostavivsi ostatak posade u mirnoj luci, krenuli smo na dugo iscekivano putovanje.
Izazov.
Novi kontinent, ne, planeta!
Nasu razlicitost sjedinjuje zelja ka nepoznatom u umu, poznatom u srcu i ustima.
Maska odredjuje pravac. Kapetan okrece brod i uskoro smo tu…
“Dobro dosli u dolinu Krvavog Sunca”
Iskrcavamo se. Krvavo Sunce obasjava Krvavu Zemlju.
Prilazi nam mila devojka, lepog lica, poziva na zdravicu dobrodoslice.
Vreme je stalo.
Kapetan
i Madjionicar vode ozbiljne razgovore: “Razumete, to je nepristajanje
na povrsnost, prosek…” govori Kapetan. Madjionicar, pogledom punim
razumevanja, potvrdjuje”Da, da, da…”
Maska zacudjeno posmatra, ovaj nazovi, dijalog i odlazi da pronadje devojku lepog lica u potrebi da podeli dozivljaj.
Mitska Ptica odlucuje da zadovolji svoju prirodu. Uzletela je. Rasirila krila, zaplovila.
More. A u moru, poruka. Poruka u boci.
“Mozda je iz mirne luke”, presence je misao.
Uspeva da iz mora izvuce bocu. Pada.
Da, ziva je. Sta sada?
Uspeva
da izvuce poruku. Nema misli.Zasto je misao zacutala? Ne mogu da
pomerim krila! Ne daju mi da letim! Taj zrak! Poruka! Nema vremena!
Raspuklo se srce.
Maska je pala.
Madjionicar, nestao.
Kapetan je cutao. ON zna.
Zna i ptica.
Skuplja slomljena krila, raspuklo srce, vlazne oci, proguta otrov…
I krecu.
Kapetan zna kuda…
Tanja Nakic