" Ja sam vrata; ako ko udje kroza me spasce se,
i uci ce i izici ce, i pasu ce naci" Jev. po Jovanu(zac.36)
Objavile su trube... Krenulo je... Vreme je. Nema spavanja!
Uzeli
su odar svoj i krenuli. Na Put. U boj. Bitku kojoj se ishod ni kraj ne
moze ni naslutiti. Verovali su da veruju. Verovali su da hoce. Verovali
su da mogu. Hteli su... zajedno, njih dvoje, troje. Mislili su...
Dovoljno je da jedni drugima daju ruku. U ruci, srce.
U jednoj srce u drugoj dlan drugog.
Put
je uzan, strm, obasjan. Ne plase se. Znaju Glas svog pastira. Imaju
ruku drugog. Toplu, neznu. Pogled u kom se ogledaju. Drugog ciji
otkucaji srca umiruju. Kao dete u utrobi majke. I kada je uznemireno,
uplaseno, uplakano - umiruje. To je srce majke.
Pesmom se bore protiv mraka, zagrljajem tese. Tu, na grudima drugog. Tu, u zagrljaju brata. Tu, u mirisu obecanja.
I tada, bas tada niodkuda pojavio se lopov. LOPOV!!!
Ukrao je srce, krenula je suza, skliznula je ruka... Nema je... BOZE!!! Nema je... Jos jedna... jos jedna...jos jedna...
Metak me nece, metak mene nece... Muk, tisina, mrak...
Rukama
umiruje uplaseno srce, brise vrele suze, sapuce, bodri se... jos
malo... jos samo malo... Glas, glas pastira je sve tisi... metak me
nece, metak mene... korak je tezak.
Uzmi srce, podigni pogled, poteraj noge u trk!!!
Doci ce, videce...
Tanja