bile smo na koncertu gupe Zana. Znam! Nije baš moj muzički fah, ali...
Počelo je sa "Nastavnicama". Nažalost, nije pevala Zana Nimani. Što očekivati savršeno u nesavršenom. Glupost!? HA! Zamka prosečnosti.
Nastavnice su izraz, bolje reći jedna od pesama koje su najavile novu, svežu scenu... tada:).
Underground je izašao na svetlo Šarlo Akrobata, Pekinška Patka... početak mnogih. Beogradska scena. Sjaj metropole. Svirke, žurke, šminkeri, pankeri, darkeri...
Znaš šta je najsimpatičnije? Ovo je bio koncert majki i ćerki! Stvarno!
Pričala sam joj o tebi. Mom anđelu. Mom <3.
Pričam joj, kako to izgleda kada si nekome živ, važan, voljen... u misli.
Nema određenja u vremenu, prostoru, formi. Kako ljubav nije samo reč, pomalo ofucana. Određena, spakovana u pet slova.
Ljubav se ne može spakovati u 3-5%.
Duhom smo se prepoznali, zavoleli.
Ne pitam jer znam, doći ćeš.
Kada ti poželiš.
Doći ćeš kada obiđeš planetu. Kada se okupaš polarnom svetlošću. Kada sa Andima dovršiš šaputanje. Kada pustinju osvojiš.
Doći ćeš.
Ti si Duh koji hoda, putnik, istraživač, osvajač.
Čekaću te ispod oklopa dok ne otpevaš Liturgiju u General Ždanovoj.
Najaviće te hor galebova. Najaviće te Žar ptica
Moj lepi anđeo.
Moj <3.
Čekaću te da odjezdimo. Zajedno
Mitska ptica i <3