Petak popodne, imam sreću da je to poslednji radni dan. Ta radost je skorašnjeg datuma otud i potreba da naglasim. Ovaj sam rešila da sačuvam na papiru.
Duge vožnje imaju i svojih prednosti: sabiranje utisaka, dijalog sa prošlim, a još uvek svežim, izlazak iz jedne realnosti u drugu(posao-kuća), uredno pakovanje u foldere svesti, knjiga, kojoj se posvećujem u autobusu onih koji na svoj način rade isto što i ja. Resetujem se. Ranije, kada sam počela da radim"preko reke", upravo je to dugo putovanje bio problem. Vreme je donelo odgovor. Putovanje kao mogućnost da se pozabavim sobom, a dolazak kući-mirno uplovljavanje. Radujem se, bas svaki dan kada prelazim Brankov most. Beograđanka sada i Hram Svetog Save, izazivaju onu dečiju radost, kao kada smo se vraćali sa ekskurzije. Prelazak mosta-dolazak kući, osećaj da uvek manje vremena prođe u vraćanju nego u odlasku. Simbolika! Kada od sebe odlazimo, kada sebe napuštamo to je proces i dug i ne baš prijatan. Za povratak je dovoljno da poželiš i već si tu.
Petak je i dan kada svi oni razgovori, žurbe, zvonjave, moranja napuštaju moj prostor umor ostavljajući, ali i osmeh. Vidimo se u ponedeljak – „the person you have dialed is not available at the moment“.
Zašto ovom petku dajem da se napiše?
Zato što mi je doneo nove odgovore i nova pitanja.
Prvo zato što je važan za mog sina. Danas se donosi odluka o najboljoj predstavi na BAP-u. Pedeseti, jubilarni BAP. On je igrao jednu od uloga(inspektor sa odličnom dikcijom, pohvala kolega gumaca-amatera i selektora festivala), u predstavi Teatra 5 - „Paklena pomorandža“.
U zagušljivom autobusu 95, zvuk mobilnog telefona ipak remeti. Zove me drug, čovek koji je prvi naučio lekciju, lepe nam zemlje Srbije – individualno snalaženje. Nikada ga nisam čula da se žali – do danas. Ta veština iscrpljuje, Sizif je začetnik.
Prisustvovala sam razgovoru dvoje, nažalost, koji silno ne žele da se pozabave sobom već uzroke svih svojih neuspeha vide u onom drugom. Naporno je i gledati to pokazivanje kažiprstom na drugog, nisam ja nego žena koju si mi ti dao- Adam i Eva u XXI- om veku. Bolesno, žalosno, tužno. Svi smo to prošli, ovako ili onako. Naša rešenja su naši životi. Možemo da pričamo ovo, ono, ali... vidi se.Otvoriti se u sebi, otvoriti se ka drugom, ali ne kažiprstom. Naše spolja je nesavršeno, naše unutra može i zna kako.
Nadam se da će pronaći svoje unutra. Samo da požele.
Što se tiče mog gruga „ individualno snalaženje u Srbiji“, znam da će uspeti. Radost i osmeh su uvek njegov način. „Matora, ma biće dobro!“
A „Paklena pomoranža“ je pobednik jubilarnog BAP-A.
Najbolja predstava, najbolja muzika.
Prijatan vikend!
Tanja
P.S. Izvinjavam se zbog kašnjenja.