Treci u ovom mesecu i to, ovako, na zivo, "alive", s neba pa u rebra.
I like it!
Engleski je dobra stanka. Nekada, bas moze da izrazi trenutak, a trenutke zivimo, trenom se hranimo, belezimo sada i ovde, a za vecnost.
Upisujemo se svojim zivotom, onim sto smo dali, mi ovako recima, neki na neki svoj, jedinstveni nacin. Samo ne cutanje. Cutanje je predaja, bela zastavica, bacen mac. Ne moze se pristati na predaju bez borbe do poslednjeg daha. Uvek je vreme, uvek su godine, uvek je moguce. To maleno je onaj dragulj sakriven, zaboravljen, nekada davno ostavljen, ali... sija, to maleno zrno u djubretu sebe.
Da, zrno spasa!
Zrno posebnosti, bogolikosti koga se tako lako odreknemo, zatrpamo sitnicama danas koje ionako ne postoji, ali je cvrsta veza promasenosti koju bi ozivljavali kao mrtvaca. E, bas to maleno zrno nas i cini covekom. Licnoscu. Jednom, jedinom i neponovljivom.
Danas je tako lako. Bas ova mesta na kojima se srecemo, razmenjujemo i osecamo, iako zele da ih okrive i obeleze kao krivce, nam omogucavaju da osetimo taj momenat, tako zeljen, vredan zivljenja, smrti... momenat vecnosti. Ti prolazi nasih misli, osecanja, prepoznavanja, upravo to da znamo iako se ocima ne gledamo, usima ne slusamo, ali srcem razumemo. Misao u srce i gledaj!
Cudo?!
Ne!
Standard.
Dobro dosli u novu dimenziju :)
Tanja