Toplinu iznoseći, uviđam siromaštvo govora. Hlađenje je posledica iznošenja.
Opet, budnost izaziva potreba – reći.
Uz zvuke Dvoržaka koji se uliva u Pricasnu pesmu Stankovića, dobijam novi kamenčić...
Sve razumem u sutra!
Sve želim u sutra.
Sve dajem za sutra.
Ovi kamenčići su danas.
Svaki drugačiji. Svi moji.
Ne odričem ih se. Najmanje što mogu je da ih zapišem.
Ponekad, iskreno, gotovo nikad ne pogledam ponovo.
Beležim i odlazim.
Ne napuštam. Idem dalje.
Kamenčići – dragocenost.
Govorićemo u sutra, moji kamenčići i ja.
Kamenčići se ne bacaju, zato se svakom koji proleti, čudim.
Čija, koja lepota zaslužuje bacanje svog danas?
Bačeno, nečije danas, pogodiće nekog.
Taj, neko, dobiće modricu nečijeg danas.
Čvorugu nečijeg danas.
Nekoga će zaista zaboleti, ostaviti trag, necije.
Onda, šta ako se nečije danas izgubi? Kako će pronaći put?
Kuda vodi put bačenih kamenčića?
Neće biti, onog nekog, po čijim će ožiljcima nečije tražiti.
Neko, ima svoje kamenčiće.
Neko se ne može izgubiti.
Nečije će nestati.
Nečije će se izgubiti u ničije.
Nečije je bacilo kamenčiće.
Tanja